TOPLO DUPE

Prije nekoliko dana pročitah jedan comment kolege @kockastog, nakon kojega sam počeo mozgati o naslovnom stihu iz popularne pjesmice. Bijaše to više, kao i obično, neki čudesan tok misli - pa vam ekipa evo donosim rezultate tog velemozganja - kome se da nek čita:

.......

Svjedoci smo da su se razni pjevači, zabavljači i ostali estradnjaci u našoj Hrvatskoj politici latili ozbiljnog posla, pa ih tako evo ovih dana gledamo i slušamo kako su upravo u kampanji za ulazak najviše zakonodavno tijelo naše države – Hrvatski sabor.

Regionalna zvijezda, Mile Kitić, pjeva jednostavne ljubavne pjesme. Jedna od njih iskreno kaže - "Čim sam te sreo odmah sam znao - da drugog rešenja - nego da te ženim nemam - Ovog momenta - spremi dokumenta - prezime moje uz ime tvoje - svadbu spremam..."

Jedan drugi Mile, onaj Kekin, skloniji je malo kompliciranijim formama. Naš Mile Kekin ljubav svojoj izabranici izjavljuje na način da kaže kako ga je u životu pratila politika (u stopu) ali on joj se nije dao, nego preferira se stisnut uz toplo dupe svoje izabranice. Tako imamo onaj znani citat iz Kekinova opusa - "Politika me u životu uvijek pratila u stopu - i bacala duge sjene uvijek kad mi krene - trudio sam se iz petnih žila - da nađem mjesto gdje još nije bila - i našao ga usred tvog kreveta... A kad se stisnem uz tvoje toplo dupe - meni je super". Taj smo stihdonedavno čitli otprilike ovako - nikad u politiku, uvijek uz toplo dupe.

Za Kitića još ne znamo jel odustao od spremanja svadbe, no Kekin evo mediji javljaju, izlazi iz stiskavca uz toplo dupe i ide u onu, da prostite politiku. Čekaj malo prijetelju, a kako sad mi koji smo ti vjerovali na riječ?

Ma dobro, to ja malo pretjerujem, sve je ok, nije to neki problem, nek ide čovjek u politiku. Međutoa, ajmo sada malo postaviti pitanje, koji je to motiv da netko uđe u politiku i odrekne se toplog dupeta? Jasno, motiv je taj da netko ima rješenje za ispravno uređivanje onoga što zovemo javni poslovi. Tako nekako je Aristotel definirao politiku, kada je dijelio oblasti ljudskog bavljenja sa različitim stvarima - polis-politika, oikos-ekonomija, logos-logika... itd ----> Prema drugu Aristotelu polis je sfera javnoga, oikos je sfera kućanstva tj. privređivanja (da sad nejdemo u detalje te etimologije, mada je zanimljiva), logos je sfera riječi/znanja (i to je zanimljivo, on smatra da spoznajemo logički-riječima, a ne kao njegov učitelj Platon da spoznajemo kontemplacijom o nekim tamo idejama, ali ni to sada nije tema).

Dakle, vratimo se na politiku – to bi ovako definirano bilo nešto kao tehnika u kojoj članovi zajednice uređuju javne poslove, oćereći, poslove koji su izvan privatne sfere - vlasništva, znanosti, umjetnosti i ostalih znanja i umijeća ljudskijeh. I potvrdimo početnu tezu - ovi naši razni pjevači i zabavljači, koji su se ovih dana odlučili maknuti od toplog dupeta i inih uglazbljivih ili estradnih motiva, jamačno imaju izvrsno rješenje za bavljenje javnim poslovima. Ponovo prema definiciji druga Aristotela, javnim poslovima bave se (nema obveze nego mogućnost, to dobro primjećuje i Milanović) svi slobodni članovi zajednice. U ono doba (kada smo, kako kaže ona frendica od naše Liepe Plavke, još bili na "tvorničkim postavkama"), biti "slobodni član zajednice" bijaše vrlo jednostavno - trebalo je biti imućan, muški čalan društva koji nije u statusu zavisnosti prema nekome ili koji nije rob. Danas je to malo kompliciranije, ali pustimo i te sitnice sada. Pogledajmo izraz "slobodni čalan zajednice" - naravno, ovaj dio "slobodni" je najvažniji, jer slobodni čalnovi zajednice, baveći se politikom, uređuju stvari kako bi njihova zjednica bila i ostala slobodna, nezavisna, neropska... tj, baš takva kakvom se tražila kvaliteta svakog homo politicusa.

Evo međuzaključak - da me lakše pratite - sloboda zajednice proistječe iz volje slobodnih pojedinaca (članove te zajednice), odnosno slobodni članovi zajednice prokjiciraju svoju osobnu slobodu u "viši cilj" - slobodu zajednice. Sada je pitanje, kako se do te slobodne zajednice dolazi.

Jedan od načina da bi zajednica bila i ostala slobodna, bijaše još u doba druga Aristotela ravnopravnost slobodnih građana u odlučivanju o političkim stvarima. To bi tehnički mogli nazvati demokracija (demos=skup slobodnih građana, kratein=upravlja (javnim stvarima)). Nakon Grka, tu su priču prihvatili i Rimljani, te su rekli kako je javna stvar = res publica. Otuda nam izraz republika za skup slobodnih građana koji demokratski upravljaju svojim zajedničkim/javnim poslovima. Suprotnost tome "res publica" u antičko doba bijaše tiranija (Meni dragi J.Križanić taj izraz prevodi "ljudoderstvo" - tiranin=lyudodérec, dobar izraz). Dakle, ovi naši pjevači i zabavljači, kao npr Škoro i Kekin, upravo grade svoju priču o tome kako su se latili javnih poslova (politike) jebo nam prijete razni diktatori, koji deru narod/ljudstvo i nedaju da stvar teče po demoratskim pravicama. Škoro tako tvrdi da je ljudoder Plenković razlog zašto se on latio javnih poslova, jer ljudoder Plenković ne dopušta demokratske referendume i radi još svakojake smicalice kojima slobodnim građanima priječi participaciju u demokratskom bavljenju javnim poslovima. Ne samo Škoro, siguran sam da takvu ideju imaju i Kekin i Drele i Pervan.. ako nisam koga preskočio.

Evo, baš po pitanju straha od uspostave tiranije u društvu, naspram demokraciji, čitam ovih dana dramu Julije Cezar, od druga Šekspira (Shakespeare), pa vidimo tamo tu priču o micanju potencijalnog tiranina - Cezara. Naime, cijeli je zaplet te drame oko toga da Brut i ekipa imaju insinuacije kako se Cezar polako iz velikog vojskovođe i onoga koji je Rimu donjeo slavu, pobjedu, bogatstva itd.. premeće u opasnost za rimsku demokraciju, točnije da poprima karakteristike tiranina. Poznata je stoga izjava Brutova – "ne jer ljubljah Cezara manje, nego jer Rim ljubljah više" – kojom se hoće reći, kojim žarom se ide čak i na najbliskijeg prijatelja, kada netko u njemu vidi opasnost za politički sistem tj za demokraciju. Naravno, Šekspir nam pokazue da je Brut u toj priči samo igračka kojom se igraju lukavi generali – oponenti Cezarovi (npr Kasije), koji podmeću dokaze protiv Cezara, kako bi stavili mač za ubojstvo Cezara Brutu i ekipi oko njega, u ruke – istinskim pristalicama republike (u smislu res publica = demokratsko uređenje). I da sad ne idem u literarne detalje, bit priče je da nam Šekspir tu daje jedan obrazac po kojemu se takvi politički događaji zbivaju i onda i sada i u vijeke vijekova. Ali isto tako i da taj politički događaj nije baš tako jednostavan, jer je kasnija radnja pokazala da niti Cezar nije želio biti baš takav diktator, a niti su urotnici imali baš tako časne mnajere. Tri lika, osim samog Cezara, kako rekoh su bitna i oni simboliziraju kako politiku kao takvu, tako i političare općenito (tipove političara) – Brut; kojega vodi iskrena želja da spriječi potencijalnu diktaturu, Kasije; koji manipulira Brutom i grupom urotnika, te Marko Antonije; koji je zabrinut za demokraciju, ali kuži da urotnici ne donose ništa novo i demokratsko, nego samo nove spletke i skrivene prave namjere ekipe koja manipulira urotnicima.

I prije i poslije Cezara, ta se špranca sa sličnim zapletom i sličnim karakterima ponavljala u raznim prevratima, kako revolucionarnim tako i kontrarevolucionarnim. Sjetih se sada kako npr u filmu o J.F.K.-u L. Johnson (potpredsjednik koji treba prisegnuti za predsjednika skoro pa kraj samog Kennedyjeva leša) citira Bruta iz navedene Šekspirove drame – "not that I loved Caesar less, but that I loved Rome more"... Ne treba ni pričati kako je ta špranca vidljiva i u Francuskoj revoluciji, ono kad "revolucija jede svoju djecu" i kada padaju glave jer jedni druge smatrahu potencijalnim diktatorima, a pravi diktator, niskog rasta s Korzike im se smuca po šesnestercu. I sovjetska u yu revolucija i postrevolucionarna zbivanja su na sličnom tragu. Teško da se drugu Đilasu može oduzeti karakteristika da je želio dobro yu-demokraciji.

Pa čak i u bližim danima, u kliki oko našeg Franceka isto možemo povremeno prepoznati kako stvarne tako i hinjene pobornike demokratizacije i "demokratizacije", tj osobe kojima je simboličko ili stvarno odricanje od Franceka bilo motivirano istim pobudama kao i urotnicima oko Cezara...

I eto nas tako napokon na današnjoj Lijepoj Našoj. I na motivima današnjih političkih djelatnika koji su svi, koliko vidimo uvjereni da su upravo na tragu borbe protiv tiranije sadašnje vlasti.

..ah da, malo me je ponijelo, ko i obično – vratimo se na estradnjake – Eto nas pred ekranima di vidimo kako se ekipa digla od "toplog dupeta" nebi li maknula zlog i oholog samodršca. Upravo nas ovih dana, u kampanji sa raznih sokoćala pozivaju – "Friends, Croats, countrymen, lend me your ears".

Pa po špranci od druga Šekspira, probajmo prepoznati što nam priča čovjek koji je tvrdio da je stiskanje uz toplo dupe, a ne bavljenje politikom, garancija da mu je super, a sada se je od toplog dupeta digao i traži nas da mu "posudimo uši", nebi li srušili diktatora. Pa šta nam priča neki drugi, koji je stiskanje uz toplo dupe kakve snaše u Picburgu trampio za rov oko rodne kuće, a sada tvrdi da je na tragu i putu onih koji su u tim rovovima bili i nisu imali tada privilegiju stiskanja uz toplo dupe.

Navedeni naši estradnjaci, kako rekosmo, sada su prosvjetljeni idejom da je hora rušiti diktaturu, mada se nekak više čini kako su oni upravo skužili da bi tako mogli srušti diktaturu toplog dupeta koja im je prije bila samorazumljiva - i nije isključeno da bi ovo trebalo gledati malo i kroz šprancu o takozvanoj "krizi srednjih godina", ali nek to ostane tema za neko slijedeće velemozganje.

.......

I dobro, gdje je sad u svemu tome, onaj na početku spomenuti Mile Kitić?

Kakvo pitanje, ako je pametan, zna se gdje je – uz toplo dupe.